Jedan od najpoznatijih specijaliteta zapadne arapske
kuhinje (Maroko, Tunis).
Kuskus se lako vari zahvaljuju}i svojoj zrnastoj
strukturi i kiselosti arapskog maslaca. U principu, prehrambeni proizvodi na
bazi `itarica se mnogo lak{e vare kada su u obliku zrna nego kada su u obliku testa ili pirea. Zubi, u poslednjem slu~aju,
ne mogu da ga zdrobe. S druge strane, kuskus (kao i burgol) ~uva sva svojstva
zrna koje ina~e meljavina elimini{e. On u potpusnosti zamenjuje hleb. Zato se ne treba ~uditi da kuskus, u istim koli~inama,
pru`a mnogo vi{e radu mi{i}a nego hleb.
Prezentacija kuskusa uzvanicama mora biti prijatna
za gledanje. Linije i oblici mogu biti trasirani biberom, okru`eni listi~ima maslaca.
Kada se kuskus nalazi na meniju nekog obroka, on
se uvek slu`i poslednji: posle njega dolaze samo kola~i i kafa. Kuskus se jede topao, nikad hladan.
Prema najstarijim izvorima i op{toj praksi sve do
dana{njih dana, ljuti sos za kuskus nije obavezan u tradicionalnoj arapskoj kuhinji - suprotno onom {to se uvre`ilo kao mi{ljenje.
Najzna~ajniji momenat za uspeh kuskusa je u tome
da se nikako ne produ`ava vi{e nego {to je to potrebno prvi prelaz pare kroz zrno kuskusa. Ina~e, do}i }e do lepljenja i kuskus
}e se pretvoriti u testo. Slede}e kuvanje mo`e se produ`iti nesmetano sve do potpune pripreme jela. Vreme dva kuvanja zavisi u mnogome od kvaliteta samog zrna kuskusa.